Dvije, tri iz Zoološkog vrta

Jeste li posjetili zagrebački Zoološki vrt? Ja ga posjećujem svake godine jer je to jedino mjesto gdje mogu uživo vidjeti životinje koje gledam samo u dokumentarcima National Geographica ili Discoveryja i nikad mi nije dosadno. Uvijek postoji nešto novo za otkriti. Danas sam se s Kristinom, edukatoricom u Zoološkom vrtu, zaputila na Egzotičnu zimu, vikend program za djecu, a usput mi je odgovorila na nekoliko pitanja koja su me zanimala.

Kristina

Kako to da si počela raditi u Zoološkom vrtu?

U Zoološkom sam vrtu počela raditi sasvim slučajno, još dok sam bila studentica. Trebali su nekoga tko bi radio na projektu. Nakon toga sam počela raditi na mnogim drugim stvarima koji se tiču edukacije djece, ali i odraslih i eto, od tada je prošlo već 2 godine.

Što točno radiš? Hraniš li životinje?

Moj posao je na samom početku uključivao vođenje rođendanskih proslava, a potom sam se uključila u obrazovne programe u kojima sam vodila predavanja školskim grupama. Budući da Zoološki vrt organizira mnogobrojna događanja, spontano sam krenula i tim vodama. Danas uglavnom manje radim sa djecom, ali sam u timu organizacije i izvedbe tih događanja – imamo Divlje ljeto, Zoolimpijadu, Ekoakademiju, a novo je da vikendima zimi ide Egzotična zima gdje ovisno se ovisno o temi posjetitelji mogu upoznati sa životinjama. Ovaj je vikend posvećen zmijama.

A iako mnogi misle da hranim životinje i imam direktan doticaj s njima, to je ipak posao timaritelja, tako da jedine životinje koje pokazujemo djeci su dio edukacije i edukatori moraju znati kako postupati s njima.  Pokazujemo beskralješnjake, guštera i degue. Eto, nažalost, nemam tu mogućnost hraniti lavove 🙂 niti se igrati s njima :).

Djeca bojaju zmije na radionici u sklopu Egzotične zime

Kako je to raditi kao edukator?

Svi edukatori moraju proći kroz minimum provjere da bi mogli raditi ovaj posao. Budući da je glavnina posla orijentirana na one najmlađe, važno je znati kako im pristupiti, kako se spustiti na njihovu razinu, i na kraju krajeva kroz zabavu ih naučiti o životinjama te njegovati pozitivan stav o okolišu. Najčešća životinja koju pokazujemo je zmija i to honduraška mliječna koja svojim izgledom oponaša otrovnu koraljnu zmiju, stoga se mnogi na prvi pogled uplaše ove životinje (čak se odrasli više boje od onih najmlađih). Važno je da edukator u svojem poslu nema straha od njih.

Uh, zmije? Kako djeca reagiraju na njih?

Zanimljivo je da mnogi imaju neopravdan strah od zmija, svi misle da su zločeste i da namjerno napadaju ljude. Mnogi roditelji upravo taj strah usađuju djeci od malih nogu radi vlastitog, stoga nam je najveća nagrada kada uspijemo nagovoriti dijete da ju dotakne i kada shvate da nisu ljigave, hladne, već da su simpatične i posebne.

U simpatičnost i posebnost zmija uvjerila sam se i sama – prvi put u životu dotaknula sam jednu i preživjela (zmije su moj najveći strah)! Hvala Kristini na ohrabrenju 🙂

Imaš li najdražu/najzanimljiviju životinju?

Naš Zoološki vrt ima mnogo vrsta životinja, ali bih izdvojila nekoliko koje su meni zaista neobične. Primjerice, za cibetku palmašicu možemo reći da je najskuplji aparat za kavu. Ona jede zrna kave koje potom cijele prolaze njezinim probavnim traktom i izlaze izmetom van. Ljudi takva zrnca kupe i od njih rade najskuplju kavu na svijetu. Kod nas se naravno ovakav postupak ne provodi :). Drugi primjer je ptica balijski čvorak jedna je od najugroženijih vrsta na svijetu kojoj prijeti izumiranje radi ljudskog faktora, a uzgajanjem u zatočeništvu se pokušava njihov broj povećati kako bi se u pustila u prirodu i u konačnici povećao njihov broj. To je jedna od važnih uloga zooloških vrtova, zaštita životinja.

Kako životinje preživljavaju u ovim zimskim uvjetima?

Poznato je da neke životinje (poput medvjeda) spavaju zimski san budući da u tom hladnom periodu nema hrane stoga se mnogi začude kada u našem zoološkom vide ‘budnog’ medvjeda. Razlog tome je konstantno hranjenje kroz cijele godine, stoga nema potrebe da životinje prezimljuju. Također, životinje ovdje imaju dulji životni vijek nego u divljini jer su ovdje pod budnih okom veterinara i timaritelja.

Morski lavovi su navikli na zimu

Gradi se velika nastamba za lavove, no što je sa slonovima i žirafama? Sjećam se da ih je bilo kad sam bila mala.

U novinama su se vrtile informacije o mogućem dolasku žirafa i slonova. Nažalost, nisam dovoljno upućena da bih mogla to prokomentirati.

Na kraju, imaš li kakvih zanimljivih anegdota?

Mumije u Arheološkom muzeju

Kad sam se prvi put susrela s egipatskom kulturom, tamo negdje u 5. razredu osnovne škole, najviše su me zanimale piramide i mumije. Dosta godina poslije, točnije 2011., prvi sam put u životu vidjela mumiju. Bilo je to u British Museum u Londonu, a posebno me oduševilo što je jedna od izloženih mumija bila Kleopatra!

Mumija Kleopatra i pripadajućim oslikanim sarkofagom

Kad sam prvi put čula za izložbu “Mumije: mit ili znanost” u Arheološkom muzeju, znala sam da ću ići, tim više što se izložba uz razne predmete, edukativne plakate i filmove (među njima i dokumentarni film o zagrebačkim mumijama) ima i 4 ljudske mumije i 5 životinjskih, kao i razni dijelove ljudskog tijela, što inače nije u stalnom postavu muzeja.

O mumijama

Mumija je sasušeno ljudsko ili životinjsko tijelo obrađeno i konzervirano postupkom koji nazivamo ‘mumificiranje’. Egipćani su svoje mrtve mumificiranju tijekom tri tisuće godina trajanja njihove civilizacije. Bio je to obredni postupak kojim je mrtvoj osobi omogućen vječni život u nevidljivom svijetu Duatu. Oni su na taj način duši mrtvoga omogućavali vječni život u nevidljivom svijetu.

Mumija nepoznatog muškarca koja datira između 800. i 840. godine prije Krista, u vrijeme kad je mumificiranje doseglo svoj vrhunac što se vidi prema načinu mumificiranja i organa koji su nakon tog procesa vraćeni u tijelo

U početku se proces mumificiranja vršio samo na faraonima. Vjeruje se da je prvi od njih bio mitski faraon Oziris koji je pobijedio smrt nakon što mu je zli bog Set raskomadao tijelo. Egipćani su željeli sačuvati onoga koji je pobijedio smrt.

Kasnije je mumificiranje dopušteno svim ljudima, osim onima koji su osuđeni na dugu smrt ili su bili lišeni života poslije smrti.

Proces mumificiranja

Egipćani su vjerovali u zagrobni život. Od tud i potječe proces mumificiranja. Kad bi osoba umrla, organi bi joj se vadili s lijeve strane jer se vjerovalo da je ta strana povezana s istokom, sa svim bolestima i svim lošim. Zanimljivo je da se mozak vadio kroz nos (na što je jedno dijete vodiča pitalo  čemu to, “pa ne ide na modnu reviju” :)). Organi su odlagani u kanopske vaze te su također mumificirani zbog vjerovanja da su prepreka zagrobnom životu, ali svejedno trebaju ostati uz pokojnika. Nakon tog procesa tijelo bi se sušilo 30 do 40 dana, a potom punilo piljevinom ili pijeskom.

Kanopske vaze

Korištene su i broje tekućine i kemikalije: voda, alkohol, natron, tamjan,  cimet, smola, ulja i masti. Cimet i tamjan su služili za sprečavanje neugodnih miris, dok se uljima polijevalo kako bi se konačno konzerviralo. Tijelo je zamatano u lanene trake.

Neke su mumije imale i amulete, predmete koji su se za života nosili u sklopu nakita, a služili su kao zaštita mumije. Najčešći su amuleti skarabeji, kukci koji pred sobom kotrljaju kuglicu izmeta iz kojeg su rođeni. Egipćani su tu kuglicu poistovjećivali sa Suncem, ‘vatrenom kuglom’ koja u sebi nosi zametak svega živoga. Skarabeji su tako postali jednim od najpoznatijih simbola drevnog Egipta.

Skarebeji

Mumije kraljevskog podrijetla zamatene su s dlanovima položenima na prsima, a običnim su ljudima ruke bile na abdomenu ili spuštene uz tijelo.

Životinjske mumije

Uz četiri ljudske mumije izloženo je i pet životinjskih. Tradicija mumificiranja životinja bila je rasprostranjena jednako kao i tradicija mumificiranja ljudi, no započela je kasnije što zbog skupoće mumificiranje, što zbog kasnijeg razvijanja kultova životinja. Osnovni razlog mumificiranje upravo je kult božanstva.

Ponekad su mumificirane kao žrtva bogu, no češće su poistovjećene s egipatskim bogovima. Egipatska je mitologija povezana s kultom štovanja životinja pa su i njihovi bogovi ili poluljudi-poluživotinje ili životinje. Tako je bog Tot ibis, božica Bastet mačka, Anubis je pas ili šakal… Tim je životinjama pridavana važnost i u stvarnom životu.

Upravo ova izložba ima mumiju ptice ibis, mačke, krokodila…

Mumija mačke

Zanimljiva izložba

Iako sam oduvijek opčinjena mumijama i egipatskom kulturom, nepristrano mogu reći kako je ova izložba vrijedna posjeta. I ne samo izložba – cijeli muzej. Ulaznica je jedinstvena za cijeli muzej pa odrasli za 20 kuna, a djeca, studenti i umirovljenici za 10 mogu vidjeti i stalni postav muzeja koji obuhvaća prapovijesnu, egipatsku, grčku i rimsku zbirku.

Još vam predlažem da idete subotom jer od 15h kreće besplatna (a zanimljiva i edukativna) tura  koju vode studenti muzeologije.

Rockabilly

Jeste li čuli za rockabilly? Ako niste, onda sigurno jeste za Elvisa Presleyja! Upravo je on i najpoznatiji glazbenik rockabillyja kojeg je učinio slavnim. Rockabilly je inače jedan od najstarijih pravaca rock glazbe, nastao 1950-ih godina u SAD-u, a prepoznatljiv je po živahnoj i lepršavoj melodiji. Naziv dolazi od spoja naziva dvaju glazbenih stilova: hillbillya (countrya) i rocka.

Cat Paws

Ja sam za rockabilly čula kad su prijatelj i prijateljica počeli svirati i pjevati u rockabilly bendu Cat Paws iz Daruvara. Od tada je prošlo gotovo dvije godine, a stekla sam dojam kako se ta glazba sve češće izvodi i sve je više popularna u našim krajevima. Josip Martinović, pjevač i gitarist Cat Pawsa, ispričao mi je o počecima benda:

„Bend je nastao prije 2 i pol godine susretom starije ekipe koja rockabilly voli i sluša već 20 godina sa mnom. Željko Volenik (gitarist), Miroslav Gorša (kontrabasist) i Dario Santo (bubnjar) još su od djetinjstva najviše voljeli rockabilly. Sa svojih 10 godina Željka nije zanimao riff megapopularne pjesme Smoke on the wather, nego riff iz pjesme Summertime blues Eddija Cochrana. Čak je izrezivao rupe u gitari kako bi mu gitara izgledala kao Gretsch gitara koju su svirali u rockabilly bandovima 50-tih. Ljubav prema toj muzici održala se i kad su Željko, Miroslav i Dario imali 30 godina, no i dalje je nisu svirali.

Cat Paws – s lijeva na desno: Željko, Dario, Josip, Miroslav

Međutim, prije 3 godine Miroslav je odlučio kupiti kontrabas. Željko je kupio Gretsch gitaru. Miroslav je u bend pozvao 13 godina mlađeg pjevača – mene. Do tada sam nastupao s lokalnim rock bendovima, a ideja mi se svidjela jer sam oduvijek htio svirati i pjevati u takvom bendu. Dario, iako je oduvijek najviše volio rockabilly, svirao je bubnjeve po hard rock bendovima u Daruvaru gdje je postao žestoki bubnjar, što je pomalo netipično za rockabilly bendove.Tada je, kao i ja, napustio sve prijašnje bendove i posvetio se prvoj ljubavi.

Josip i Tena (fotografiju ustupila Kristina Dalponte)

Nakon par mjeseci pridružila nam se i peta članica, moja cura Tena Manjarić, koja izvrsno pjeva country. Doveo sam je na jednu od proba i to je bilo to. Odlično se snašla u rockabillyu, a izvrsno su nam legli glasovi Johnny Casha i June Carter pa smo odmah krenuli u obrade njihovih pjesama.“

Za rockabilly su tipični instrumenti bubnjevi i gitare, a Cat Pawsima upravo kontrabas, najzahtjevniji instrument, daje još posebniji zvuk:

„Radi se o slap-kontrabasu koji se mora jako “šamarati“, tj. slapati, kako bi se dobio zvuk specifičan za rockabilly. Neki taj zvuk uspoređuju s zvukom vlaka.“

Zanimalo me zašto su bend nazvali Cat Paws:

„Gotovo svi rockabilly bendovi u imenu imaju riječ “cat”. Ta tradicija traje još od 50-tih, no nitko zapravo ne zna zašto. Tako je i Miroslav band nazvao The Cat Paws (Mačje šape).“

Miroslav ‘slapa’ po kontrabasu

O svirkama

U dvije godine svirki odradili su oko 100 gaža u 28 gradova, a poznati su postali prvom svirkom na otvorenom:

„Bilo je to u 5 tom mjesecu 2011. na motorijadi u Hercegovcu. Nismo znali kako će bajerki, naviknuti na ZZ top, Metallicu, AC/DC i slično, prihvatiti rockabilly. No kad smo krenuli, počeli su plesati ljudi svih generacija, kako mi kažemo ‘od 7 do 77’. A kad smo sišli s bine, predsjednici moto klubova od svugdje su nas pitali za brojeve. 

Tako je sve počelo. Na drugoj motorijadi, opet ponude za druge motorijade, i tako se to množilo. Nastupamo i po rockabilly festivalima (u Hrvatskoj postoji Tear it up u Medulinu), raznim klubovima, kafićima…“

Vjerna publika benda

U te dvije godine imali su hrpu lijepih iskustava, a Josip najviše pamti prošlo ljeto na Hvaru:

„Spontano smo stali na rivu na otoku Hvaru i počeli svirati. U roku od 10 minuta cijela je riva počela plesati i skakati. Zapravo, bilo je nemoguće prolaziti rivom tako da su i oni koji možda nisu željeli stati, stali su. Idućih smo večeri nastavili svirati po svim gradovima na otoku, a dok smo svirali u Jelsi, došao je direktor Turističke zajednice Jelsa i pitao hoćemo li nastupati na velikoj bini na centru grada, za veliku feštu koja se svake godine održava. Naravno, pristali smo, a koncert je bio sjajan.“

Inače, osim što proizvode fantastičan zvuk, uvijek daju sve od sebe, puno improviziraju, a rade i mali performans:

„Sa svirkom krenemo lagano, s autentičnim rockabillyjem i countryjem 50-tih, no do trećeg seta se raspištoljimo izvođenjem pjesama Stray Catsa. Na kraju uvijek imamo performans: kontrabasist se popne na kontrabas i nastavi svirati, a mi ostali se popnemo na bilo što što može izdržati našu težinu. Neki nas zbog toga pitaju zašto se ne zovemo ‘Flying cat’ hehe!“

Pin up!

Bend ima vjerne obožavateljice, pin up djevojke, koje ih prate na sve svirke. One plešu za rockabilly karakteristični stroll dance, tako potaknu druge ljude da se opuste i počnu plesati. To jako utječe na atmosferu. Stvorilo se čak i malo Cat Paws društvo od 20-ak članova koji redovito idu na koncerte i podržavaju ih u svemu.

Pin up djevojke (fotografiju ustupila Kristina Dalponte)

50-te i u modi

Uz rockabilly se veže i poseban način odijevanja:

„Na nastup dolazimo obučeni u traperice s podrvnutim nogavicama, retro košulje (kakve nosi Charlie u 2 i pol muškarca) i naravno tu su frizura (kosa podignuta prema gore) i puštanje zulufa. Od obuće u obzir dolaze creepersice (cipele s platformom), kaubojske čizme ili starke.“

Tu se ubacila Tena:

„Cure nose točkaste suknje i majice, marame oko vrata, kratke hlačice visokog struka. Odjeća se nabavlja ili u second hand shopovima, s nečijeg tavana (legalno, jasno) preko e-baya ili se sašije. Frizura ima raznih, od raznih uvojaka, kovrči, tapiranja, šiški pa sve do marama i cvijeća u kosi. Za njih treba malo vježbe, ali nije kvantna fizika.

Dodala je još kako rockabilly utječe na njen život:

“To ti se nekako uvuče pod kožu i onda slušaš tu staru glazbu, ideš na rockabilly koncerte pa ti sve ostalo postane bezveze, gledaš filmove na temu 50-ih, oblačiš se tako. Ja recimo ne svaki dan, samo kad su koncerti ili kad idem van, inače nemam vremena, a nekad ni živaca kad me kosa ne sluša – Josip dobro zna da me ne smije ništa pitati dok radim frizuru. Zapravo, ima istine u onome “It’s not only a music, it’s a lifestyle. 🙂 “

A ja vas, na tragu Teninih riječi, ostavljam uz dio jednog od nastupa u Vinkovcima – uz usnu harmoniku, žestoko bubnjanje, Gretsch gitari i slapanje po kontrabasu: