Radio Student ‘biciklira’

…ili kako je ekipa s Radio Studenta postala mobilna na ekološki održivi način?

Bez dlake na jeziku, s različitim emisijama iz alternativnijih glazbenih područja (nećete čuti narodnjake ili Justina Biebera osim ako se ne radi o dobroj zezanciji) te područja civilnog društva, tehnologije, kulture i ekologije, “radio koji nije za svakoga” uistinu je drugačija radijska postaja. Ekipa s petog kata Fakulteta političkih znanosti kroz svoj program već duže vrijeme promovira ekološki održive načine života i kulturu biciklizma u Hrvatskoj pa je tako u suradnji s Veleposlanstvom Kraljevine Danske nastao projekt Biciklom do informacija koji, osim brige za okoliš, nastoji terensku redakciju učiniti mobilnijom. Cilj im je biti i dobar primjer drugim medijima.

Kako je projekt nastao, ispričao mi je Hrvoje Magić, dečko koji je i osmislio ovaj genijalni projekt: “Na ideju za projekt sam došao zbog potrebe da nam terenska redakcija postane mobilnija, ali i kako bi i mi sami neke stvari za radio mogli obavljati brže, bolje, i naravno društveno angažirano.”

Hrvoje Magić, autor projekta

Hrvoje Magić, autor projekta

Osim toga, na ideju ga je nesvjesno potaknuo i niz akcija nevladine udruge Sindikat biciklista s kojima je Radio Student u jako dobrim odnosima, a među biciklistima i biciklisticama ima jako puno slušatelja i slušateljica. Tako je ovaj projekt i svojevrstan pritisak prema gradskim vlastima Zagreba da potiču kulturu biciklizma, rade nove biciklističke staze, osiguraju više prostora za parkiranje bicikala…

Kako je došlo do suradnje s Veleposlanstvom Kraljevine Danske?

Kraljevina Danska predsjedala je Europskom unijom od siječnja do srpnja 2012. godine. Jedan od njenih glavnih prioriteta bila je “Zelena Europa”, a Hrvoja i ostatak ekipe upravo je to, ali i zajedničko poimanje demokracije, uloge građana u njoj i političke kulture, potaknulo da im se obrate. Koliko su smatrali važnima njihove aktivnosti, govori i to da su nastojali prezentirati njihova razna događanja poput, primjerice, Danskog kotača, izložbe fotografija poznatog danskog fotografa, režisera i urbanog planera Mikaela Colvillea Andersena.

Tomislav Gugo, savjetnik za odnose s javnošću u Veleposlanstvu Kraljevine Danske u RH, smatra ovaj projekt vrhunskom inicijativom i baš zbog toga Veleposlanstvo ga je odlučilo podržati: “Važnost ovoga projekta je u potrebi za bržim i djelotvornijim prikupljanjem informacija, daljnjem usavršavanju mladih novinara te promicanju kako slobode kretanja tako i slobode izražavanja.”

Donirali su dva bicikla, opremu za bicikle te dva diktafona.

Image and video hosting by TinyPic

Hrvoje s biciklima, muškim Samsom i ženskim Kopenhagenom

O biciklima

Kultura biciklizma u Danskoj je izuzetno velika pa ih je ekipa s radija, u znak zahvalnosti, nazvala imenima Kopenhagen i Samso.

Imenom prema danskom glavnom gradu, Kopenhagenu, želi se na neki način dati primjer našem glavnom gradu Zagrebu da postane friendly prema biciklima te biciklistima i biciklisticama.

Samso je dobio ime po danskom otoku koji je poznat po korištenju obnovljivih izvora energije, ali i zato što je novinar HRT-a Dragan Nikolić za reportažu o tom danskom otoku dobio nagradu Hrvatskog novinarskog društva. Time se mladim novinarima i novinarkama Radija želi dati primjer kako tražiti društveno angažirane reportaže.

Image and video hosting by TinyPic

Vesela Lucija u potrazi za pričom

Društveno angažirani radio

Upravo je društvena angažiranost jedna od najvažnijih osobina Radio Studenta. On nije običan radio: volonterski je, služi prvenstveno za edukaciju, a od mladih se novinara i novinarki zahtjeva da proizvode sadržaje koji će biti u skladu s idejom radija kao neprofitnog i društvenog angažiranog. Kako kažu, Radio Student mora biti kritičan, a želi se i identificirati sa slušateljima i slušateljicama takvoga stava.

Projekt Biciklom do informacija upravo to odražava – dolazak do mjesta događaja bit će brži i ekološki osvješten, a kakve su njegove prednosti, ispričala je Lucija Živković, novinarka Radio Studenta:

Ono što Šveđani imaju, a mi ne

Iako sam u Švedskoj bila prije par mjeseci, neprestano se zateknem u razmišljanju o različitostima iako je nemoguće i nefer uspoređivati dvije tako različite zemlje. Ipak, ponekad se ne mogu prestati čuditi kad vidim stabla na kojima je po nekoliko nalijepljenih plakata (srce mi plače) – u Švedskoj takvo što nisam vidjela. Isto je i s čistoćom ulica i fasadama. Ili kad vidim kako se naši dečki i muškarci oblače – u usporedbi sa Šveđanima, uglavnom su nemaštoviti. Uz to, ovo su neke od zanimljivosti koje sam primijetila:

Ne lijepe plakate ili oglase po drveću i rasvjetnim stupovima

To sam primijetila nakon što me je prijatelj zamolio da mu s ‘neke bandere ili drveta’ donesem plakat Brucea Sprinsteena (njegov je veliki fan). Potraga za tim je bila neuspješna. Sve što smo uspjeli naći bile su ostakljene oglasne ploče i informacije o koncertu na signalnim pločama na cestama (one ploče na kojima kod nas piše temperatura zraka i sl. – znate što mislim).

Svi govore engleski

Iako sam i ranije znala kako Skandinavci izvrsno pričaju engleski, veoma me začudilo (ali ugodno) kad su apsolutno svi koga smo pitali, razumjeli što pitamo i odgovorili nam vrlo tečno. Ima i jedna pričica koja će mi uvijek ostati u sjećanju. Naime, prijateljica i ja smo čekale otprilike tri sata da Bruce Springsteen izađe iz hotela i slučajno smo malo pogurale stariju gospođu. Krenulo je ispričavanje, a gospođa je započela razgovor s nama. Kud je bila jako simpatična, pričala je s nama na perfektnom engleskom. Isto nam se dogodilo u razgovoru s bilo kim drugim. A s gospođom smo se morale čak i uslikati. 🙂

Prijateljica s gospođom

Planska gradnja

Ondje nećete kupiti cigle i cement, pitati prijatelje da vam pomognu i početi graditi kuću. Kupit ćete već izgrađenu u nekoj od četvrti, a svaka će kuća u ulici biti ista – i iznutra i izvana. Također, kuće su jako skupe i kupuju ih oni koji imaju dobra primanja, dok siromašniji žive u stambenim zgradama.

Kuće u nizu su jednake

Odlična mreža javnog prijevoza

Nakon HŽ-ovog vlaka od Zagreba do Budimpešte, njihovi vlakovi su mi bili WOW! Klima koja radi (od koje mi je doduše bilo hladno, ali oni su navikli ljeti staviti klimu na otprilike 19°C i to im je ugodna temperatura), udobna prostrana sjedala, veliki stolovi na rasklapanje između sjedala, digitalni sat, vrata koja se otvaraju pokretom, vagoni na kat, wirelees (na plaćanje, ali je uključen u cijenu karte za 1. klasu) i utičnica kod svakog sjedala, kao i odlično uređeni toaleti i restoran. HŽ-om često putujem kući i nema ništa osim klime koja vrlo često ne radi, a međunarodni vlak Zagreb – Budimpešta ne želim ni komentirati – izaziva gorak okus u ustima. HŽ dobiva ocjenu 1, SJ 5+.

Muškarci jako prate modu

S obzirom da pratim modne blogove, među njima i skandinavske streetstyle, ovo sam očekivala i oduševilo me. Kod nas je prava rijetkost da dečki iskaču iz standardnih okvira majica – hlače – tenisice. U svakom slučaju, plus za Šveđane, čak i za onog s rozim bermudama i šarenim remenom (taj mi se jedini nije svidio).

Zanimljiva moda

Happy pride posvuda

Jeste li znali da je Švedska prva zemlja u svijetu koja je odbacila shvaćanje homoseksualnosti kao bolesti i jedna je od naj gay-friendly država u Europi? U praksi je zbilja tako. Gay parovi mogu slobodno hodati ulicom držeći se za ruke, sjediti na klupi zagrljeni, poljubiti se, a da to nitko ne smatra čudnim ili bolesnim, a o kamenovanju nema ni govora. Kad sam posjetila Švedsku, bio je mjesec Happy pridea – boje duge su bile posvuda. Sudeći prema današnjem stanju, Hrvatska to neće imati ni za sto godina.

Happy Pride u izlogu H&M-a

H&M izlog u pride bojama

I nešto slatko za kraj: Ljubav prema slatkišima

Slatkiši ili ‘goodies’, kako ih nazivaju, veoma su popularni. Može ih se naći na svakom koraku, jeftini su (10 kruna je 100 grama, što je između 8 i 9 kuna) i fini, a kad uđete u neku od velikih prodavaonica, oči vam ispadnu. Toliko slatkiša na jednom mjestu u životu nisam vidjela! 🙂

‘Goodies’

FPZG na Smotri Sveučilišta u Zagrebu

Budući brucoši i brucošice i ove su godine imali priliku saznati sve o fakultetima koji ih zanimaju. Smotra Sveučilišta u Zagrebu održala se po 17. put. Od ukupno 70 izlagača uz zagrebačke su se fakultete, akademije, veleučilišta i privatne visoke škole predstavili i Sveuličište iz Dubrovnika, Rijeke, Osijeka i Pule.

Na štandu FPZG-a studentice Ilda i Daria te asistentica Dina Vozab

Moj ‘prvi put’

Sjećam se svog prvog odlaska na Smotru. Bilo mi je pomalo neugodno ispitivati o fakultetima jer ‘oni’ su bili ‘veliki’ i ‘kul’ (pa ipak idu na ‘faks’), neki od njih su i profesori (wow) i što njih briga za male srednjoškolce kao što sam ja bila. Pogotovo sam taj dojam dobila na svom sadašnjem FPZG-u gdje su mi brošuru (ružni svjetložuti papir s jaaako puno gusto masno tiskanih informacija) samo gurnuli u ruke i gledali kroz mene, kao da me nema. Takvo ignoriranje me odbilo od ikakvog postavljanja pitanja.

Četiri godine poslije

Od tada su prošle četiri godine, a ja sam ove godine dobila priliku i sama predstavljati svoj Fakultet. Prisjećajući se onog iskustva, baš me veselilo što ću moći srednjoškolcima i srednjoškolkama pričati kako je studirati na FPZG-u.

A onda sam se razočarala i shvatila u čemu je bio problem. Ne u nama studentima koji smo predstavljali faks, nego u FPZG-u i mišljenje o Smotri.

Nema se ‘para’ ili u prijevodu – brošure su loše

Kad sam tog 15. došla rano ujutro, nismo imali ništa osim tri stola, kompjutera i plakate za Radio Student (koji se u sklopu FPZG-a predstavljao već 16. put) i knjige naših fakultetskih profesora. Meni veliki upitnik nad glavom – Televizija Student se predstavlja po prvi put ikada (krenula je s emitiranjem 6. studenog), a još uvijek nam nisu dali novce da printamo plakate s logom! No dobro, mislim si, bar imamo brošure i stickere, a stiže nam i veliki televizor.

Daria i Ilda s brošurama Televizije Student

Kad je prodekanica donijela televizor, opet šok, ali ovaj put smješni i pozitivni. Iz TV studija su nam, umjesto CD-a s promo spotovima, zabunom poslali disko ovce – tako je glavni urednik TVS-a Igor Mirković nazvao ovce s Veterinarskog fakulteta koje su oni radi lakšeg raspoznavanja označili rozom bojom.

Disko ovce

Stvar s televizorom je bila ubrzo riješena, brošure TVS-a postavljene, donijeli smo i nacrtani logo  ( Radio, koji je puštao glazbu za cijelu smotru, bio je u pogonu, a još je trebalo izvaditi bombone (nekoliko kilograma Kiki bombona) i brošure o FPZG-u i upisima. Umalo me srčani ‘strefio’ kad sam vidjela one iste svjetložute papire (plus roze i plave), jednako masno otisnute, s naguranim informacijama, samo ovaj put malo izmijenjenima zbog državne mature.

U kojem grmu leži zec?

Međutim, ovaj estetski dio može se uvijek poboljšati, ali ono na što nitko od nas ne može utjecati jest nezainteresiranost onih s većim titulama od nas. Ne postoji li Smotra baš zato da budući brucoši i brucošice iz prve ruke čuju o fakultetu koji ih zanima, iskustva i neka dublja pitanja (poput “Kakvo je stvarno stanje sa zaposlenjem nakon ovog fakulteta?” što je bilo vrlo često pitanje) koja ne mogu pronaći na web stranici?

Upravo zato mi se razmišljanje da ‘imamo navalu svake godine pa se ne moramo truditi’ ili još bolje, ‘najradije ne bismo ni imali ovaj štand’ čini pogrešno. To nezainteresirano i ignorantsko odgovaranje da ‘imaš sve na webu faksa’ jednostavno nije lijepo, ne kad vas ispituje zbunjeni srednjoškolac ili srednjoškolka pred kojim stoji važna odluka koja će utjecati na daljnji život.

Naravno, takve odgovore i pokazivanje očite nezainteresiranosti nisu davali svi profesori, a bilo je i nas studenata pa buduće kolegice i kolege ipak nisu ostali zakinuti.

Daria odgovara na pitanja

Bit će bolje

Nije problem toliko u tim ružnim brošurama, ponekim neljubaznim profesorima i nedostatku novaca, već u samom razmišljanju ‘da nama smotra ne treba jer imamo navalu svake godine’. Navalu ima i Filozofski, FER ili Učiteljski pa  su se svejedno potrudili i predstavili onako kako najbolje znaju (Učiteljski je, primjerice, dobio nagradu za najbolje uređen štand). Kad bi nezainteresiranost bila manja, više bi se potrudilo i oko estetskog izgleda.

U tom kontekstu, uopće me ne čudi što nas mnogi ne shvaćaju ozbiljno, ali to su već neke druge i dublje teme. Vidimo se iduće godine u, nadam se, boljem i ljepšem svjetlu – nas par već je dalo časnu riječ da ćemo, ako treba, o svom trošku poboljšati brošure, kad već ne možemo utjecati na ‘sve informacije imate na webu’. 🙂