Tko su najveći kreativci godine?

21. prosinca navečer, a od petstote po redu apokalipse – ništa. Čini se da su se mnogi prevarili kad su odlučili povjerovati tumačenjima kalendara drevnih Maja, a ljudsku je glupost odlično iskoristio Nezavisni festival kreativnih komunikacija Sudnji dan.

Održan 3. Nezavisni festival kreativnih komunikacija Sudnji dan

Treće izdanje festivala održalo se jučer u simboličnih 21 sat i 12 minuta u prostoru Hrvatskog društva likovnih umjetnika, u staroj Džamiji. To je najstariji nacionalni festival tržišnih komunikacija koji nagrađuje profesionalce iz komercijalnog i kreativnog sektora te studente, a od 2010. godine održava ga neprofitna udruga Kulturna ofenziva.

Tko su dobitnici?

Festival djeluje neovisno od interesnih skupila, oglašivača i agencija, a između čak 550 prijavljenih radova Veliki je žiri odabrao pobjednike u 13 kategorija: dizajner godine, copywriter,  fotograf, snimatelj, glumac, redatelj, web kreativac, kompozitor, ilustrator, animator, suradnik, mlada nada i kreativac godine.

Upravo su potonje dvije kategorije najvažnije. Mladom se nadom proglašava najbolji studentski rad, a ove su godine pobjednici Nikša Eršek, Pavao Kuharić, Filip Pomykalo za rad Ne Budi Tikva, vodič o najisplativijoj i najefikasnijoj kupovini na zagrebačkoj tržnici Dolac, dobili nagradu tvrke B1 plakati kao mali poticaj za svoj daljnji rad. Kreativci godine su Hrvoje Škurla i Daniel Vuković, tvorci poznatih Bonbonovih reklama Debil, Moron i Kreten, koji su ujedno proglašeni i copywrighterima godine za reklamu Moron.

Zanimljiva je i činjenica da su većinu nagrada dobili samostalni kreativci, kao i oni iz malih marketinških agencija. Osim njih, među dobitnicima su i glumica Judita Franković i redatelj Dalibor Matanić, a nagrade su uručivala brojna poznata lica poput Krešimira Dolenčića, Krešimira Macana i ravnateljice HDLU Gaella Gottwald.

Krešimir Dolenčić uručuje nagradu redatelju Daliboru Mataniću

Organizatori kreativci

Izvrsnim kreativcima pokazali su se i organizatori Sudnjeg dana. Osim pažljivog odabira datuma održavanja Festivala, za vizualni su identitet zadužili dizajn studio Šesnić&Turković koji su za tu priliku osmislili limitiranu verziju sardina u konzervi. Šarene su se konzerve ‘koje ne smijete otvarati prije Sudnjeg dana’ prodavale za 10 kuna.

Možda najkretivnije što su organizatori smislili jest šaljivi i ironični prikaz poteškoća s kojima se struka susreće – slabo se vrednuje intelektualni i kreativni rad.

Ante je profesor književnosti i turkologije koji povremeno radi kao copywrigter jer ne može pronaći posao u struci koji će mu pružiti dostojan život. Odlučuje na prekvalifikaciju pa postaje kebab majstor i otvara d’Antes kebab. Kaže da ga je okus kebaba podsjetio na pakao iz Danteove Božanstvene komedije.

Ta je priča puštena u javnost nekoliko dana prije održavanja Festivala, a Antu je utjelovio glumac Janko Popović Volarić. Janko je Antu tumačio i na dodjeli – zajedno je s kebab majstorom iz Istanbula pripremao najbolje kebabe u gradu. Nitko za vrijeme smak svijeta nije smio ostati gladan. 🙂

Glumica godine Judita Franković i kebab majstor Ante – Janko Popović Volarić

‘S poteškoćama se možemo nositi, s nepravdom NE!!!’

U Zagrebu, Splitu i Dubrovniku danas je održan miran prosvjed osoba s invaliditetom i njihovih roditelja. Na Markovom su trgu Vladi željeli poručiti s kakvim se problemima susreću, od nedostatka osigurane osnovne habilitacije (defektologa i logopeda), adekvatnih pomagala, asistenata u nastavi do oduzimanja invalidnine ukoliko dijete boravi u školi dulje od četiri sata.

Na prosvjedu se okupilo oko 100 ljudi

Jedan od najvećih problema jest smanjenje fizikalnih terapija s pet na dvije mjesečno što dodatno opterećuje kućni budžet pošto dijete ne smije ostati bez terapije. Uz to, udruge koje se bave pitanjima osoba s invaliditetom više nemaju sredstva za osnovne djelatnosti – država ih je ukinula. To znači da u manjim mjestima djeca više neće moći koristiti usluge terapeuta, logopeda i psihologa. Također, još uvijek nije regulirano pravo na osobnog asistenta iako je ono uvršteno u Nacionalnu strategiju izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine.

Jedan od transparenata

Jedan od apsurdnijih problema jest oduzimanje djeci s poteškoćama u razvoju pola invalidnine ako u školi borave više od četiri sata. Roditelji poručuju kako njihova djeca nisu manje invalidna ako idu u školu niti imaju manja oštećena zdravlja i potrebna im je financijska podrška kako bi se socijalizirala. Smatraju da je osobna invalidnina pravo osobe te ni u kom slučaju ne bi smjela ovisiti o vremenu boravka u nekoj ustanovi.

Zahtijevaju i izmjenu Zakona o statusu djece i njihovih roditelja – traži se fleksibilniju dodjelu statusa roditelja skrbnika i izjednačavanje prava roditelja njegovatelja s pravima njegovatelja HRVI. Osim toga, “roditelji njegovatelji rade za 3,64 kuna po satu, provode kompletnu habilitaciju i medicinsku skrb, noćima i tjednima ne spavaju, nemaju mogućnost otići na godišnji odmor ili bolovanje,” poručuju Vladi i institucijama razočarani roditelji.

Imaju i problema s birokracijom. Jedna se majka potužila kako svake godine mora skupljati papire o djetetovoj invalidnosti:

 

Na prosvjed su se okupili spontano preko Facebook grupe koja broji preko dvije i pol tisuće članova sa sličnim problemima. Andrijana Žderić, jedna od organizatorica prosvjeda i majka dvoje autistične djece, izjavila je kako su se i invalidi, ali i roditelji djece sa poteškoćama umorili od toga da svatko pojedinačno ukazuje na propuste i probleme, pa su to odlučili učiniti zajedno, izlaskom na prosvjed u tri hrvatska grada.

“Ovo je jednostavno naša zajednička borba za prava koja su ukinuta onima kojima je najpotrebnije, a to su djeca s poteškoćama i osobe s invaliditetom,” dodala je Žderić. “Mislim da će i ovi u Vladi čuti poruku roditelja jer vrijeme prolazi, mi starimo, problemi se ne rješavaju. Dolaze nova djeca, novi problemi, novi roditelji, a nemaju rješenja.”

Sve što žele jest bolje sutra za svoju djecu, ista prava i iste prilike.

Fulirajte kod uspinjače

Nikad mi se nije sviđao advent u Zagrebu

Od kad sam se zbog faksa preselila u Zagreb, nisam advent doživjela više od kuhanog vina ili punča na Trgu, a nije mi se ni to baš previše sviđalo. Ljudi se okupljaju na sajmovima po trgovima i parkovima, pijuckaju vino ili punč, jedu kobasice najgore kvalitete, a do ove godine na štandovima nisam primjećivala nešto jako lijepo što bi se moglo kupiti i većina robe je bila loše kineske kvalitete. A atmosfera… kao da je ni nema – božićnog duha je u tragovima.

Osim toga, uvijek su me živcirali gusto zbijeni štandovi i šatori. Nije li nakaradno postaviti šator odmah do kipa Petra Preradovića na Cvjetnom trgu ili, još gore, ukloniti Prizemljeno sunce kipara Ivana Kožarića pod izlikom da ide na čišćenje (Kožarić se nije složio s tim), a onda za par dana na isto mjesto postaviti još jedan štand?! Onda još i ogroman šator na Trgu bana Jelačića koji je već postao stalni inventar kao i kip bana ili Manduševac. To je čisto uzurpiranje javnog prostora… A meni je to sve uvijek bilo dosadno.

Advent u Zagrebu

Zato bih uvijek u ovo vrijeme otputovala u Beč, jedan od meni omiljenih gradova koji ima uistinu čarobne adventske sajmove s daleko boljom hranom i ručno izrađenim ukrasima iz raznih kućnih manufaktura (a nisu ni one krasno osvijetljene ulice, palače i bogati muzeji za baciti). No, ove godine spletom okolnosti ostajem u Zagrebu. I sad, kud ćemo, što ćemo – pa u Zagrebu se ništa ne događa!

Naravno, bila sam u krivu – bar što se tiče ove godine.

Fuliranje kod uspinjače!

Kad sam prvo čula za to, nad glavom mi je stajao veliki upitnik! Fuliranje – ma kakvo fuliranje, zar se ne kaže fOliranje? I to kod uspinjače u Tomićevoj ulici (koja mi je uvijek bila wow jer me podsjeća na one scene iz Vlaka u snijegu) – ma sigurno se radi o besplatnoj vožnji u vrijeme blagdana. A-ha! (: Zamislite moje razočaranje i iznenađenje kad sam shvatila da se ne radi konkretno o tome (iako se zbilja možete provozati besplatno – ZET časti)!

Fuliranje kod uspinjače mi je veoma kul! To je također sajam, ali drugačiji – zamišljeno je kao mini interaktivni muzej koji nas u ovo blagdansko vrijeme vraća u prošlost, točnije u tridesete godine 20. stoljeća kad se Zagreb počeo razvijati u moderni europski grad. Tih je godina otvoren Dolac, sagrađeni su Paromlin, Stara klaonica, a uvedena je i stabilna električna mreža za tramvaje.

Fuliranje u Tomićevoj ulici

Što ima na fuliranju?

Ne prodaju se stvari iz uvoza, već one naših dizajnera i proizvođača (Brokula&Ž, Mushroom, Aura, Ljupka…, a postoji i Hot Spot – štand MSU-a i Muzeja grada Zagreba na kojem možete kupiti ulaznice, razglednice s motivom Zagreba iz 30.-ih…), kuhaju se jela prema starim zagrebačkim receptima (iako ima i ‘modernijih’ jela poput Chuck Norris hot doga – što god to bilo), ne sviraju se tamburice i ne pjevaju popularni pjevači, nego mladi glazbenici s Akademije dočaravaju glazbu koja je karakteristična za te 30.-te (koje ja nisam zatekla, ali su se zato u pozadini čuli zvuci tridesetih).

Dio ponude: Brokula&Ž, Ljupka, Hot Spot (Muzejski kutak), Aura

Oduševila me ta atmosfera, iako mi je žao što nisam zatekla gospona Fulira – kuma ovogodišnjeg fuliranja (za njega ste sigurno čuli ako ste pogledali film Tko pjeva zlo ne misli ;), a i ovaj ga je put utjelovio Relja Bašić). Nisam vidjela ni da su prodavači u odijelima od tvida, s leptir mašnama i tregerima koji drže hlače iako sam na nekim portalima pročitala da su tako obučeni – možda zato jer je bilo prehladno, ali zato me oduševilo kako posjetitelje pozdravljaju sa Serbus i Küss die hand, milostiva i pomalo pričaju nekadašnjim zagrebačkim govorom.

Dio gastronomske ponude

Fuliranje pokazuje drugačiju sliku Zagreba i dokazuje da Advent u našem glavnom gradu ne mora biti dosadan kao i svake godine. Jeste li već fulirali ili to tek namjeravate? 🙂