Fulirajte kod uspinjače

Nikad mi se nije sviđao advent u Zagrebu

Od kad sam se zbog faksa preselila u Zagreb, nisam advent doživjela više od kuhanog vina ili punča na Trgu, a nije mi se ni to baš previše sviđalo. Ljudi se okupljaju na sajmovima po trgovima i parkovima, pijuckaju vino ili punč, jedu kobasice najgore kvalitete, a do ove godine na štandovima nisam primjećivala nešto jako lijepo što bi se moglo kupiti i većina robe je bila loše kineske kvalitete. A atmosfera… kao da je ni nema – božićnog duha je u tragovima.

Osim toga, uvijek su me živcirali gusto zbijeni štandovi i šatori. Nije li nakaradno postaviti šator odmah do kipa Petra Preradovića na Cvjetnom trgu ili, još gore, ukloniti Prizemljeno sunce kipara Ivana Kožarića pod izlikom da ide na čišćenje (Kožarić se nije složio s tim), a onda za par dana na isto mjesto postaviti još jedan štand?! Onda još i ogroman šator na Trgu bana Jelačića koji je već postao stalni inventar kao i kip bana ili Manduševac. To je čisto uzurpiranje javnog prostora… A meni je to sve uvijek bilo dosadno.

Advent u Zagrebu

Zato bih uvijek u ovo vrijeme otputovala u Beč, jedan od meni omiljenih gradova koji ima uistinu čarobne adventske sajmove s daleko boljom hranom i ručno izrađenim ukrasima iz raznih kućnih manufaktura (a nisu ni one krasno osvijetljene ulice, palače i bogati muzeji za baciti). No, ove godine spletom okolnosti ostajem u Zagrebu. I sad, kud ćemo, što ćemo – pa u Zagrebu se ništa ne događa!

Naravno, bila sam u krivu – bar što se tiče ove godine.

Fuliranje kod uspinjače!

Kad sam prvo čula za to, nad glavom mi je stajao veliki upitnik! Fuliranje – ma kakvo fuliranje, zar se ne kaže fOliranje? I to kod uspinjače u Tomićevoj ulici (koja mi je uvijek bila wow jer me podsjeća na one scene iz Vlaka u snijegu) – ma sigurno se radi o besplatnoj vožnji u vrijeme blagdana. A-ha! (: Zamislite moje razočaranje i iznenađenje kad sam shvatila da se ne radi konkretno o tome (iako se zbilja možete provozati besplatno – ZET časti)!

Fuliranje kod uspinjače mi je veoma kul! To je također sajam, ali drugačijizamišljeno je kao mini interaktivni muzej koji nas u ovo blagdansko vrijeme vraća u prošlost, točnije u tridesete godine 20. stoljeća kad se Zagreb počeo razvijati u moderni europski grad. Tih je godina otvoren Dolac, sagrađeni su Paromlin, Stara klaonica, a uvedena je i stabilna električna mreža za tramvaje.

Fuliranje u Tomićevoj ulici

Što ima na fuliranju?

Ne prodaju se stvari iz uvoza, već one naših dizajnera i proizvođača (Brokula&Ž, Mushroom, Aura, Ljupka…, a postoji i Hot Spot – štand MSU-a i Muzeja grada Zagreba na kojem možete kupiti ulaznice, razglednice s motivom Zagreba iz 30.-ih…), kuhaju se jela prema starim zagrebačkim receptima (iako ima i ‘modernijih’ jela poput Chuck Norris hot doga – što god to bilo), ne sviraju se tamburice i ne pjevaju popularni pjevači, nego mladi glazbenici s Akademije dočaravaju glazbu koja je karakteristična za te 30.-te (koje ja nisam zatekla, ali su se zato u pozadini čuli zvuci tridesetih).

Dio ponude: Brokula&Ž, Ljupka, Hot Spot (Muzejski kutak), Aura

Oduševila me ta atmosfera, iako mi je žao što nisam zatekla gospona Fulira – kuma ovogodišnjeg fuliranja (za njega ste sigurno čuli ako ste pogledali film Tko pjeva zlo ne misli ;), a i ovaj ga je put utjelovio Relja Bašić). Nisam vidjela ni da su prodavači u odijelima od tvida, s leptir mašnama i tregerima koji drže hlače iako sam na nekim portalima pročitala da su tako obučeni – možda zato jer je bilo prehladno, ali zato me oduševilo kako posjetitelje pozdravljaju sa SerbusKüss die hand, milostiva i pomalo pričaju nekadašnjim zagrebačkim govorom.

Dio gastronomske ponude

Fuliranje pokazuje drugačiju sliku Zagreba i dokazuje da Advent u našem glavnom gradu ne mora biti dosadan kao i svake godine. Jeste li već fulirali ili to tek namjeravate? 🙂

Ono što Šveđani imaju, a mi ne

Iako sam u Švedskoj bila prije par mjeseci, neprestano se zateknem u razmišljanju o različitostima iako je nemoguće i nefer uspoređivati dvije tako različite zemlje. Ipak, ponekad se ne mogu prestati čuditi kad vidim stabla na kojima je po nekoliko nalijepljenih plakata (srce mi plače) – u Švedskoj takvo što nisam vidjela. Isto je i s čistoćom ulica i fasadama. Ili kad vidim kako se naši dečki i muškarci oblače – u usporedbi sa Šveđanima, uglavnom su nemaštoviti. Uz to, ovo su neke od zanimljivosti koje sam primijetila:

Ne lijepe plakate ili oglase po drveću i rasvjetnim stupovima

To sam primijetila nakon što me je prijatelj zamolio da mu s ‘neke bandere ili drveta’ donesem plakat Brucea Sprinsteena (njegov je veliki fan). Potraga za tim je bila neuspješna. Sve što smo uspjeli naći bile su ostakljene oglasne ploče i informacije o koncertu na signalnim pločama na cestama (one ploče na kojima kod nas piše temperatura zraka i sl. – znate što mislim).

Svi govore engleski

Iako sam i ranije znala kako Skandinavci izvrsno pričaju engleski, veoma me začudilo (ali ugodno) kad su apsolutno svi koga smo pitali, razumjeli što pitamo i odgovorili nam vrlo tečno. Ima i jedna pričica koja će mi uvijek ostati u sjećanju. Naime, prijateljica i ja smo čekale otprilike tri sata da Bruce Springsteen izađe iz hotela i slučajno smo malo pogurale stariju gospođu. Krenulo je ispričavanje, a gospođa je započela razgovor s nama. Kud je bila jako simpatična, pričala je s nama na perfektnom engleskom. Isto nam se dogodilo u razgovoru s bilo kim drugim. A s gospođom smo se morale čak i uslikati. 🙂

Prijateljica s gospođom

Planska gradnja

Ondje nećete kupiti cigle i cement, pitati prijatelje da vam pomognu i početi graditi kuću. Kupit ćete već izgrađenu u nekoj od četvrti, a svaka će kuća u ulici biti ista – i iznutra i izvana. Također, kuće su jako skupe i kupuju ih oni koji imaju dobra primanja, dok siromašniji žive u stambenim zgradama.

Kuće u nizu su jednake

Odlična mreža javnog prijevoza

Nakon HŽ-ovog vlaka od Zagreba do Budimpešte, njihovi vlakovi su mi bili WOW! Klima koja radi (od koje mi je doduše bilo hladno, ali oni su navikli ljeti staviti klimu na otprilike 19°C i to im je ugodna temperatura), udobna prostrana sjedala, veliki stolovi na rasklapanje između sjedala, digitalni sat, vrata koja se otvaraju pokretom, vagoni na kat, wirelees (na plaćanje, ali je uključen u cijenu karte za 1. klasu) i utičnica kod svakog sjedala, kao i odlično uređeni toaleti i restoran. HŽ-om često putujem kući i nema ništa osim klime koja vrlo često ne radi, a međunarodni vlak Zagreb – Budimpešta ne želim ni komentirati – izaziva gorak okus u ustima. HŽ dobiva ocjenu 1, SJ 5+.

Muškarci jako prate modu

S obzirom da pratim modne blogove, među njima i skandinavske streetstyle, ovo sam očekivala i oduševilo me. Kod nas je prava rijetkost da dečki iskaču iz standardnih okvira majica – hlače – tenisice. U svakom slučaju, plus za Šveđane, čak i za onog s rozim bermudama i šarenim remenom (taj mi se jedini nije svidio).

Zanimljiva moda

Happy pride posvuda

Jeste li znali da je Švedska prva zemlja u svijetu koja je odbacila shvaćanje homoseksualnosti kao bolesti i jedna je od naj gay-friendly država u Europi? U praksi je zbilja tako. Gay parovi mogu slobodno hodati ulicom držeći se za ruke, sjediti na klupi zagrljeni, poljubiti se, a da to nitko ne smatra čudnim ili bolesnim, a o kamenovanju nema ni govora. Kad sam posjetila Švedsku, bio je mjesec Happy pridea – boje duge su bile posvuda. Sudeći prema današnjem stanju, Hrvatska to neće imati ni za sto godina.

Happy Pride u izlogu H&M-a

H&M izlog u pride bojama

I nešto slatko za kraj: Ljubav prema slatkišima

Slatkiši ili ‘goodies’, kako ih nazivaju, veoma su popularni. Može ih se naći na svakom koraku, jeftini su (10 kruna je 100 grama, što je između 8 i 9 kuna) i fini, a kad uđete u neku od velikih prodavaonica, oči vam ispadnu. Toliko slatkiša na jednom mjestu u životu nisam vidjela! 🙂

‘Goodies’

FPZG na Smotri Sveučilišta u Zagrebu

Budući brucoši i brucošice i ove su godine imali priliku saznati sve o fakultetima koji ih zanimaju. Smotra Sveučilišta u Zagrebu održala se po 17. put. Od ukupno 70 izlagača uz zagrebačke su se fakultete, akademije, veleučilišta i privatne visoke škole predstavili i Sveuličište iz Dubrovnika, Rijeke, Osijeka i Pule.

Na štandu FPZG-a studentice Ilda i Daria te asistentica Dina Vozab

Moj ‘prvi put’

Sjećam se svog prvog odlaska na Smotru. Bilo mi je pomalo neugodno ispitivati o fakultetima jer ‘oni’ su bili ‘veliki’ i ‘kul’ (pa ipak idu na ‘faks’), neki od njih su i profesori (wow) i što njih briga za male srednjoškolce kao što sam ja bila. Pogotovo sam taj dojam dobila na svom sadašnjem FPZG-u gdje su mi brošuru (ružni svjetložuti papir s jaaako puno gusto masno tiskanih informacija) samo gurnuli u ruke i gledali kroz mene, kao da me nema. Takvo ignoriranje me odbilo od ikakvog postavljanja pitanja.

Četiri godine poslije

Od tada su prošle četiri godine, a ja sam ove godine dobila priliku i sama predstavljati svoj Fakultet. Prisjećajući se onog iskustva, baš me veselilo što ću moći srednjoškolcima i srednjoškolkama pričati kako je studirati na FPZG-u.

A onda sam se razočarala i shvatila u čemu je bio problem. Ne u nama studentima koji smo predstavljali faks, nego u FPZG-u i mišljenje o Smotri.

Nema se ‘para’ ili u prijevodu – brošure su loše

Kad sam tog 15. došla rano ujutro, nismo imali ništa osim tri stola, kompjutera i plakate za Radio Student (koji se u sklopu FPZG-a predstavljao već 16. put) i knjige naših fakultetskih profesora. Meni veliki upitnik nad glavom – Televizija Student se predstavlja po prvi put ikada (krenula je s emitiranjem 6. studenog), a još uvijek nam nisu dali novce da printamo plakate s logom! No dobro, mislim si, bar imamo brošure i stickere, a stiže nam i veliki televizor.

Daria i Ilda s brošurama Televizije Student

Kad je prodekanica donijela televizor, opet šok, ali ovaj put smješni i pozitivni. Iz TV studija su nam, umjesto CD-a s promo spotovima, zabunom poslali disko ovce – tako je glavni urednik TVS-a Igor Mirković nazvao ovce s Veterinarskog fakulteta koje su oni radi lakšeg raspoznavanja označili rozom bojom.

Disko ovce

Stvar s televizorom je bila ubrzo riješena, brošure TVS-a postavljene, donijeli smo i nacrtani logo  ( Radio, koji je puštao glazbu za cijelu smotru, bio je u pogonu, a još je trebalo izvaditi bombone (nekoliko kilograma Kiki bombona) i brošure o FPZG-u i upisima. Umalo me srčani ‘strefio’ kad sam vidjela one iste svjetložute papire (plus roze i plave), jednako masno otisnute, s naguranim informacijama, samo ovaj put malo izmijenjenima zbog državne mature.

U kojem grmu leži zec?

Međutim, ovaj estetski dio može se uvijek poboljšati, ali ono na što nitko od nas ne može utjecati jest nezainteresiranost onih s većim titulama od nas. Ne postoji li Smotra baš zato da budući brucoši i brucošice iz prve ruke čuju o fakultetu koji ih zanima, iskustva i neka dublja pitanja (poput “Kakvo je stvarno stanje sa zaposlenjem nakon ovog fakulteta?” što je bilo vrlo često pitanje) koja ne mogu pronaći na web stranici?

Upravo zato mi se razmišljanje da ‘imamo navalu svake godine pa se ne moramo truditi’ ili još bolje, ‘najradije ne bismo ni imali ovaj štand’ čini pogrešno. To nezainteresirano i ignorantsko odgovaranje da ‘imaš sve na webu faksa’ jednostavno nije lijepo, ne kad vas ispituje zbunjeni srednjoškolac ili srednjoškolka pred kojim stoji važna odluka koja će utjecati na daljnji život.

Naravno, takve odgovore i pokazivanje očite nezainteresiranosti nisu davali svi profesori, a bilo je i nas studenata pa buduće kolegice i kolege ipak nisu ostali zakinuti.

Daria odgovara na pitanja

Bit će bolje

Nije problem toliko u tim ružnim brošurama, ponekim neljubaznim profesorima i nedostatku novaca, već u samom razmišljanju ‘da nama smotra ne treba jer imamo navalu svake godine’. Navalu ima i Filozofski, FER ili Učiteljski pa  su se svejedno potrudili i predstavili onako kako najbolje znaju (Učiteljski je, primjerice, dobio nagradu za najbolje uređen štand). Kad bi nezainteresiranost bila manja, više bi se potrudilo i oko estetskog izgleda.

U tom kontekstu, uopće me ne čudi što nas mnogi ne shvaćaju ozbiljno, ali to su već neke druge i dublje teme. Vidimo se iduće godine u, nadam se, boljem i ljepšem svjetlu – nas par već je dalo časnu riječ da ćemo, ako treba, o svom trošku poboljšati brošure, kad već ne možemo utjecati na ‘sve informacije imate na webu’. 🙂